Pitanje kontinuiteta u ideji oblikovanja ženskih figura u paleolitiku i neolitiku

Antropomorfna figuralna umjetnost izrazito je opsirna i kompleksna tema i u razdoblju paleolitika i u razdoblju neolitika, posebice kada je rijec o figurama žena. Paleoliticke figure cesto se nazivaju Venerama, sto pokazuje i kako se najcesce interpretiraju. Obicno se opisuju paleolitickim idealom ljepote, simbolom plodnosti i potencijalno zacetkom ženskog božanstva koje ce kasnije u povijesti imati vecina religija. Iako se ne može poreci da su brojne paleoliticke i neoliticke figure žena naizgled jako slicne, razlike između njih se ipak jos snažnije isticu. U osnovi gotovo svake interpretacije figura stoji plodnost, iako nije iskljucena mogucnost da su figure ustvari mogle imati vise funkcija, i u drustvenom i u religioznom životu zajednica. Stoga je moguce zamisliti kako su slicne ideje dovele do potrebe za izradom ženskih figura u paleolitiku i neolitiku. Pri tome se najvise istice slicna ekonomska pozadina koja djeluje kao uzrok potrebe za oblikovanjem ženskih figura u gornjem paleolitiku Europe te na podrucju Bliskoga istoka od kraja epipaleolitika sve do kraja neolitika, ali i duže. Prema tome, u trenucima kada zajednice prestaju biti mobilne i okrecu se sedentarnom nacinu života i zemlji, odnosno proizvodnji hrane, javlja se i potreba za oblikovanjem ženskih figura. One u tom slucaju možda predstavljaju simbol plodnosti u smislu plodnosti zemlje o kojoj ovise, za razliku od mobilnih zajednica koje ovise o ulovu životinja, pa i u umjetnosti prevladavaju zoomorfni prikazi.