Posttraumatic stress disorder and suicidality

Posttraumatski stresni poremecaj je kompleksan psihijatrijski nozoloski entitet koji ukljucuje psiholosko djelovanje traume u povezanosti sa socijalnim i neurobioloskim rizicnim cimbenicima. Mnogobrojna suvremena istraživanja ukazuju na povecani suicidalni rizik u oboljelih od posttraumatskog stresnog poremecaja. U istraživanja su ukljuceni ratni veterani, izbjeglice, žrtve zatocenistva, fizickog i seksualnog zlostavljanja, te katastrofa. Osobe s djelomicnim PTSP-em također trpe znacajna ostecenja, ukljucujuci ucestala suicidalna promisljanja. Procjena suicidalnog rizika od strane lijecnika, adekvatna psihoframakoloska terapija i psihoterapija, te socijalna podrska u znatnoj mjeri mogu reducirati suicidalno ponasanje u oboljelih osoba. Rabeci visoko diferentne tehnike snimanja mizga, tri su neuroanatomske regije za koje se pretpostavlja da bi mogle sudjelovati u nastanku posttraumatskog stresnog poremecaja: amigdala, medijalni prefrontalni korteks i hipokampus. Od psihodinamskih modela koji ilustriraju genezu PTSP-a najistaknutiji su kognitivno-bihevioralni i psihoanaliticki pristup.